Sudbina jugoslovenskih gastarbajtera: Ni tamo, ni ovdje

08.03.2017 12:07
slika

Neoliberalna mantra o svakodnevnom prilagođavanju neizvjesnom tržištu svakako nije bila popularisna u SFRJ, što nije smetalo ondašnjim gastarbajterima, uglavnom sa niskim kvalifikacijama, da se u inostranstvu snađu zahvaljujući spremnosti da tokom radnog vijeka obavljaju potpuno različite poslove. Paradoksalno, ova specifična, ali ne tako mala društvena grupa, danas je nosilac jugoslovenskog identiteta. To su samo neka od svjedočanstava o sudbinama ljudi koji su veliki dio svog života proveli sa osjećanjem da „nisu ni tamo, ni ovdje“, a do kojih su tokom višegodišnjih istraživanja došli stručnjaci Muzeja istorije Jugoslavije.

Riječ „gastarbajter“ u doslovnom prevodu sa njemačkog jezika znači „gost – radnik“. A šta znači za one koji su iz nekadašnje SFRJ otišli da rade u inostranstvu „samo privremeno“, najčešće bez poznavanja stranih jezika i bez ikakvih kvalifikacija, a potom im je ta riječ obilježila ostatak života? „Gastarbajter, po meni, to je kvalitetan čovjek koji je sedamdesetih bio veoma tražen radnik u inostranstvu“. (A. L. iz Frankfurta). „Mi smo učestvovali u izgradnji te Njemačke i jako mnogo naučili“. (D. G. iz Uljme). „U duši znam šta jesam, ali se osjećam kao građanin drugog reda. Ali, tamo mi nije žao. Žao mi je ovdje, jer ovde sam isto građanka drugog reda“. (Ž. M. iz Rudne Glave).

Ovo su samo neka od mnogobrojnih svjedočanstava koje su stručnjaci Muzeja istorije Jugoslavije prikupili tokom višegodišnjeg istraživanja o bivšim jugoslovenskim radnicima, koji su od kraja šezdesetih do druge polovine osamdesetih godina prošlog vijeka masovno krenuli put zapadne Evrope, u potrazi za, kako su mnogi tada vjerovali, lakom i brzom zaradom. Ovaj po mnogo čemu jedinstven projekat, koji su predvodili etnolozi-antropolozi i kustosi Muzeja istorije Jugoslavije Aleksandra Momčilović Jovanović i Tatomir Toroman,kao i Ljubomir Bratić, politički filozof i aktivista iz Beča, finaliziran je izložbom „Jugo, moja Jugo“, nazvanoj po istoimenoj pjesmi u izvedbi tada slavne jugoslovenske pjevačice Silvane Armenulić, a napisala ju je gastarbajterka Milenija Radovanović.

Uz „blagoslov“ države

Podijeljena u tri cjeline – Tragovi, Ljudi i Samoistorizacija – muzejska postavka dočarava sudbinu ljudi koji su vođeni željom za boljim životom u bogatim evropskim zemljama, a najviše u Austriji i Njemačkoj, uglavnom radili fizičke poslove. Njihov odlazak se odvijao pod svojevrsnim „blagoslovom“ tadašnje socijalističke države, budući da je prije pola vijeka, odnosno 1966. godine, SFRJ potpisala međudržavne sporazume sa Austrijom, Francuskom i Švedskom o privremenom radu njenih državljana u tim zemljama, dok je istovetni sporazum sa Njemačkom potpisan dvije godine kasnije. Ovi ugovori su bili od velike istorijske važnosti, jer ne samo da su ozvaničili ogromnu potražnju u pomenutim zemljama za radnom snagom iz jugoistočne Evrope, već su predstavljali i svojevrsno „priznanje“ jugoslovenskih vlasti da su tih godina ljudi masovno napuštali zemlju iz egzistencijalnih razloga.

„Radnici sa ovih prostora su i ranije odlazili da ‘okušaju svoju sreću’, ali pomenuti međudržavni sporazumi doprinijeli su da većina potencijalnih pečalbara od tog trenutka sasvim legalno ide na privremeni rad u inostranstvo, i to preko biroa rada“, objašnjava kustos Aleksandra Momčilović Jovanović. „Drugi legalan način za odlazak odvijao se posredstvom jugoslovenskih firmi, koje su imale odobrenje da ‘pozajme’ svoje radnike stranim kompanijama, što je najčešće bio slučaj u građevinskoj industriji. Procedura se, međutim, veoma brzo zakomplikovala – zahtijevali su se dodatni dokumenti i obavezni ljekarski pregledi, što je doprinijelo razvoju već postojećih kanala za nelegalne odlaske. Njihov broj posebno je povećan nakon obustave primanja radnika, 1973. godine, a najpopularniji među njima je bio takozvani ’turistički’ – kada bi jugoslovenski radnici odlazili u Beč ili neki drugi veći grad i već na autobuskoj ili željezničkoj stanici dobijali ponude za posao. Nama je danas nezamislivo do koje mjere je tada bila izražena potražnja za radnom snagom u zapadnim zemljama“, ističe sagovornica B&F-a.

Prema njenim riječima, za gastarbajtere je bila odlučujuća sposobnost da se lako prilagode aktuelnim potrebama tržišta, pa su često tokom svog radnog vijeka u inostranstvu obavljali po nekoliko veoma različitih poslova – bili su fizički radnici, građevinci, konobari, frizeri… Iako su u razgovorima koje su muzejski stručnjaci vodili sa njima većinom isticali da su imali poštene poslodavce, bilo je i zloupotreba, poput neregularnosti oko uplate socijalnog i zdravstvenog osiguranja, ali je do problema često dolazilo i zbog nesporazuma u komunikaciji, usled nepoznavanja jezika i lokalnih pravila.

Siromaštvo, a malo i moda

Statistika je osjetljiva kada treba utvrditi tačan broj „trudbenika u inostranstvu“, pogotovo što su prilikom popisa stanovništva upisivani samo odlazeći radnici, bez podataka gdje su boravili članovi njihovih porodica. Prvi popis koji bilježi kategoriju radnika na privremenom radu u inostranstvu je onaj iz 1971. godine, kada je utvrđeno da je po tom osnovu van zemlje bilo oko 671.000 ljudi. Autori izložbe su tokom istraživanja koristili i statističke procjene Centra za proučavanje migracija u Zagrebu, kao i domaćeg Zavoda za statistiku. Iako nije bilo moguće doći do sveobuhvatnih i preciznih podataka, procjenjuje se da je na prelazu šezdesetih u sedamdesete godine, SFRJ „privremeno“ napustilo više od milion ljudi. Sagovornica napominje da je to jedan od razloga zašto je Beč i danas među najvećim „srpskim gradovima“ izvan granica Srbije.

Najveći broj Jugoslovena „pečalbara“ poticao je iz istočne Srbije, dalmatinskog zaleđa i Hercegovine. Budući da su, uglavnom, odlazili mladi muškarci iz siromašnih ruralnih sredina, osnovni motiv koji su navodili u razgovorima bila je želja da „zarade za traktor, ili za obnovu imanja“, a većina je isticala da nisu imali namjeru da ostanu godinama, pa i decenijama u tuđini. U određenim djelatnostima i regionima, u pitanju je čak bio i svojevrsni „modni trend“ da se ode iz zemlje. Aleksandra Momčilović Jovanović navodi primjer da su rudari iz okoline Bora i Majdanpeka tada zarađivali više od kolega iz inostranstva, ali su u razgovorima sa istraživačima isticali da su „odlazili zato što su to radili i svi drugi“. Zanimljiv je i primjer Negotinskog kraja, koji je poznat kao polazna tačka mnogih gastarbajtera, iako u doba socijalističke Jugoslavije nije slovio za siromašnu sredinu, a iseljavanje se uvećavalo uporedo sa opadanjem lokalne poljoprivrede.

Mada je stvarnost za mnoge bila daleko surovija od početnog sna o brzoj zaradi, naša sagovornica ističe da su gastarbajteri zaista ulagali skoro svu teško stečenu ušteđevinu u svoja imanja. Najvidljiviji, i u domaćoj javnosti najčešće komentarisani su pojedini zaseoci u Srbiji prepuni „gastarbajterskih palata“, kao i čuveni kameni lavovi na kapijama. Bez obzira na njihovu fascinaciju kičem kao mjerilom uspjeha, „ne smije se zaboraviti da su ti ljudi, najčešće oskudnog obrazovanja i veoma niskih kvalifikacija, postigli svoj cilj u potpuno nepoznatoj sredini i sve što su stekli, zaradali su isključivo napornim radom“.

Jugo, moja tugo

Aleksandra Momčilović Jovanović i njene kolege su, tokom prikupljanja svjedočanstava jugoslovenskih gastrabajtera u Austriji i Njemačkoj, i sami svjedočili mnoštvu različitih uspomena i emocija koje su obilježile njihove živote. Ipak, većini je zajednička „jugonostalgija“, a istraživanje je potvrdilo da je ova specifična društvena grupa, koja uopšte nije mala, i dalje nosilac jugoslovenskog identiteta. „Oni su, uglavnom, veoma traumatično doživjeli period raspada Jugoslavije, i mnogi među njima su priznali da je to njihov najveći gubitak i uzrok ozbiljnih psiholoških lomova“.

Naša sagovornica dodaje da čak i nakon više od četvrt vijeka po raspadu SFRJ, mnogi među njima ističu dvostruki nacionalni identitet. Tako Bratoljub Ćuk iz Sjenice, u svom malom muzeju-kabinetu izlaže priznanja i fotografije iz vremena dok je bio aktivista u Beču, ali ponosno ističe da su na zidu uporedo okačene slike Svetog Nikole i Tita. S druge strane, ima i onih koji ne kriju svoja ideološka neslaganja sa nekadašnjim socijalističkim režimom i zamjeraju Titu da je bio „najveći izvoznik ljudi“.

Druga generacija gastarbajtera, koja je ostala da živi u inostranstvu i sada čini dio srpske dijaspore, ima, pak, neke svoje priče. Aleksandra Momčilović Jovanović navodi primjer dvojice vršnjaka, od kojih je jedan hip-hoper, a drugi slikar: „Oni su, nakon odrastanja u stranoj sredini, koja je bila poput geta za radnike koji su porijeklom iz drugih zemalja, odlučili da osjećanje pripadnosti izraze kroz svoje stvaralaštvo“. U tome nisu bili usamljeni, o čemu govori i činjenica da danas postoji naziv za gastarbajtersku hip-hop i rep muziku – „čuš-rep“, prema pogrdnom nazivu za Jugoslovene u Austriji.

Izvor: B&F

Prijavite se na besplatni newsletter Pregled regije i budite u toku sa regionalnim vijestima, analizama, poreskim i zakonodavnim promjenama, poslovnim prilikama, mogućnostima za novi posao...

Vaša e-mail adresa    

Ako ne želite više da primate besplatan newsletter, to uradite sa dva klika.